Bazilika Srca Isusova u razvoju sakralne arhitekture pripada razdoblju kasnog historicizma, točnije neobaroku. Temeljni kamen za gradnju Bazilike položen je 10. listopada 1901. godine u Palmotićevoj ulici (nekada Vrtlarska ulica) u Zagrebu. Gradnja do vrha zvonika dovršena je 1902. godine.
Temeljna podloga za gradnju crkve je bila zaklada nadbiskupa Haulika od 60 tisuća forinti iz 1858. godine, osnovana s namjenom da se isusovci udome u Hrvatskoj. Provincijal austrougarske provincije A. Forstner opunomoćio je 1900. ravnatelja nadbiskupskog ordinarijata, zagrebačkog kanonika Ivana Pliverića, da vodi poslove oko gradnje crkve, i 15. prosinca 1902. svečano je blagoslovio crkvu, čime je bila službeno otvorena.
U prvoj regulativnoj osnovi za „rasprostranjenje i poljepšavanje“ grada Zagreba iz 1865. i taj je dio Donjeg grada uključen u novu urbanističku koncepciju. Pri urbanističkoj gradnji Donjeg grada, u koji su se trebali doseliti mnogi stanovnici, bilo je potrebno izgraditi i crkvu.
Izrada nacrta povjerena je civilnom arhitektu Janku Holjcu. Gradnju crkve izvelo je poduzeće Pilar, Mally i Bauda. U opremi su sudjelovali već provjereni domaći obrtnici i majstori umjetničkog obrta: Ignjat Franz, Adolf Baumgarten, Miroslav König, Ivan Budicki, Aleksandar Maruzzi.
Glavni oltar povjeren je dizajnerskim sposobnostima Hermana Bolléa, a izvela ga je „Prva lička klesarska udruga“. Prevladava bjelina kamena i pozlata dekoracije. Propovjedaonicu je, prema Bolléovu nacrtu, klesao Srećko Toman.
Hrvatski arhitekt Janko Holjac (17. prosinca 1865, Zagreb – 28. srpnja 1939.) završio je 1887. Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, gdje je bio u specijalnom odjeljenju za arhitekturu kod profesora Friedricha Schmidta. U Zagrebu je dobio namještenje kao inženjerski pristav za gradnju javnih građevina pri Odjelu za unutarnje poslove tadašnje Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade do 1895. godine. Istovremeno je od 1893. započeo i s pedagoškim radom. Predavao je Građevne sastave/građevne konstrukcije na Graditeljskoj školi u Zagrebu. Godine 1897. dobio je od Zemaljske vlade ovlaštenje za poslovanje kao civilni arhitekt. Osniva vlastiti ured te projektira crkve, samostane, škole, stambeno-poslovne objekte, kuće, novogradnje i dogradnje industrijskih objekata (palača Sudbenog stola u Osijeku, restauracija pravoslavne Saborne crkve u Plaškom, dogradnja tvornice kože – danas glavni dio zgrada u kojima se nalazi Gliptoteka HAZU u Zagrebu, kompleks isusovačke crkve i samostana u Palmotićevoj, kuća Antolković na trgu Zrinskoga, Nadbiskupska tiskara na Kaptolu, Nadbiskupska gimnazija i dr.)
Herman Bollé bio je hrvatski arhitekt (18. listopada 1845., Köln – 17. travnja 1926., Zagreb). Studirao je arhitekturu na bečkoj akademiji i radio u atelijeru glasovitog arhitekta F. Schmidta. Bollé preuzima gradnju đakovačke prvostolnice te je u povijesnim stilovima izgradio u Hrvatskoj brojne objekte (zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i kompleks groblja Mirogoj u Zagrebu). U duhu romantizma obavlja i restaurira hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, prvostolnicu i nadbiskupski dvor te više kaptolskih kurija u Zagrebu. Izradio je nacrte za vodoskok na Zrinjevcu, oltar bazilike Srca Isusova, ogradu zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj i sl.
Bazilika Srca Isusova ima kulturološko značenje koje nadilazi uobičajenu arhitektonsko-stilsku analizu. To je prvi sakralni objekt u Zagrebu sa simetričnim samostanskim krilima u organskoj povezanosti s crkvom. Poslije katedrale je prva po veličini (duljina crkve je 59,13 m, širina je 22,30 m, a visina do krova je 20 m). Bazilika s galerijom može primiti oko 4500 osoba. Nakon više od stoljeća to je prva novosagrađena crkva u gradu.
Bazilika se sastoji od centralne lađe s po četiri bočne kapele. Svaka kapela ima svoj oltarić sa slikom sveca, ispovjedaonicu i veliki prozor koji crkvi daje svjetlost. Iznad bočnih lađa su galerije. Središnja lađa je natkrivena bačvastim svodom s četiri rebra koja prenose opterećenja svoda preko stupova na tlo. Bazilika ima predvorje (narteks) s tri ulaza u crkvu. Metalno-staklena pregrada vizualno povezuje predvorje s prostorom za vjernike. Središnja galerija (kor) opremljena je orguljama. Crkva ima dva bočna zvonika četverokutne osnove koji pri vrhu prelaze u osmerokut. Na suprotnoj strani je središnji (glavni) oltar sa slikom Isusa Krista. Pored oltara je propovjedaonica (ambon), a iznad oltara je polukupola (apsida) sa slikom posljednje večere.
Korišteni su sljedeći materijali: krov na vrhu zvonika je bakren, a zbog atmosferskih utjecaja je pozelenio. Krov uzduž crkve je drvene konstrukcije, pokriven crijepom. Glavna ulazna vrata su hrastova, izvana presvučena bakrenim lijevom. Unutarnja vrata predvorja su od profiliranog metala sa staklom kao ispunom. Pod je u početku napravljen od kvadratičnih pločica, koje su kasnije zamijenjene bijelim i smeđim mramorom. Zidovi, stupovi, lukovi i svodovi su od pune opeke. Stupovi su ojačani portland cementom kako bi podnosili opterećenje konstrukcije. Stepenice koje vode na galerije i zvonik su kamene. Kamena je i ograda na galerijama i na koru. Nosači ograda bočnih galerija i kora su ornamentikom sakrivene čelične grede.
U vrijeme nastanka građevine korištena je monolitna metoda rada. Elementi su se radili na gradilištu, korišteno je puno skele, koloturi, veliki udio ljudske snage te kalup za polukupolu. Pojedini elementi su izrađeni u klesarskim radionicama (ambon, dijelovi oltara, ograda na galeriji), a unutrašnja profilirana vrata proizvedena su u bavarskoj radionici.
Mnogi dijelovi građevine se nisu nikada obnavljali kao npr. oslici na zidovima, polukupoli te ostale umjetnine na svodovima. Početkom osamdesetih obnovljen je pod Bazilike, kad su mramorom zamijenjene pločice. Krajem 90-tih obnovljeno je predvorje crkve i unutrašnja staklena vrata. Godine 1999. proširen je kor i od tada prima pozamašan broj pjevača. Krov je obnovljen 2001. tako da je promijenjen sav crijep, a stari žljebovi zamijenjeni su bakrenim. Iste godine obnovljen je donji dio pročelja.
Danas ova crkva ima funkciju za koju je i primarno napravljena, tj. za okupljanje vjernika iz donjeg grada, pa i šire, na nedjeljne mise, blagdane i radne dane. Bazilika je još posjećenija otkad je Ivan Merz proglašen blaženim jer se tu nalazi njegov grob (jedna kapela posvećena je njemu). Bazilika ukrašava glavni grad Hrvatske, a 1963. proglašena je spomenikom kulture.
Promatrajući i pišući o bazilici Srca Isusova, zaključujem da se radi o impozantnoj građevini, funkcionalno i estetski detaljno usavršenoj. Ako se pozovem na najstarije očuvano djelo koje govori o arhitekturi, a kaže da dobra građevina mora imati ljepotu (venustas), čvrstinu (firmitas) te korisnost (utilitas), zamjećujem da izabrana građevina ima, neosporivo, sve troje. Svojim vanjskim i unutrašnjim izgledom privlači poglede, a funkcijom i formom izaziva divljenje. U tom smislu njezina sadašnja i buduća vrijednost je neprocjenjiva.
Tekst nepoznatog autora (uz nadopunu)